Nisam jednom čula kako bi, ako me već treba strefiti neka bolest, bilo dobro da se radi o štitnjači. Pih! Bar se s tim čovjek zna i može jednostavno boriti, zar ne? NE! Ne, ne i ne. I prestanite uspoređivati bolesti i isprazno tješiti bilo koga ako niste bili u toj situaciji. Pa čak i ako jeste. Znate li uopće kako to pada toj osobi? Možda je vama problem izgubiti ključeve stana, jer tko zna što će vam sve pokrasti ako ih netko nađe… I zbog toga vam se nitko ne smije. Zato, ako nemate ništa pametno za reći, bolje šutite. U svakoj situaciji, ne samo u ovoj.
Sad bih se trebala ispričati na žustrom uvodu. Ali, šalu na stranu, ništa osobno, vjerujem da smo se svi barem jednom našli u situaciji kada nam nečije pametarenje najmanje treba. Pa, ipak, uvijek postoji taj netko. I da si to pravo…
~
Udebljala sam se preko 15kg
Nije bilo preko noći, ali po povratku iz Španjolske, gdje sam bila na razmjeni, vratila sam se doma s viškom kila. Nisam bila debela, još su se vidjele pločice na trbuhu, ali počela sam se širiti. Misleći kako je to posljedica vođenja abnormalnog načina života, u kojem se izvan samog faxa živi na plaži, jede non-stop, pije, spava kako se stigne… Zaista neuravnoteženo, ležerno, čovjek se prepusti i uživa u tom periodu života na neki drugačiji način.
Ipak, nakon povratka u ‘real life’, odlučila sam se vratiti u normalnu. Našla sam posao, upisala se na treninge, dovela si život u red. U Španjolsku sam otišla s 47 kg, a vratila sam se s 57kg. To je 10kg extra, što je na moju ‘visinu’ zaista dosta.
Ali, zasukala sam rukave, trenirala sam 6 dana u tjednu, po 3x na dan. Ujutro prije posla trčala bih pola sata, nakon posla odradila trening u garaži, a navečer išla na grupne vježbe (ili teretanu, ovisno koji je dan bio u pitanju).
Međutim, niti nakon mjesec dana režima nije bilo pomaka. Štoviše, nastavila sam se debljati. Meni, koja sam plesala 15 godina, od svoje 3. godine života, stalno bila aktivna, visila po stablima u šumici iza kuće, bila je to alarmantna situacija. Otišla sam kod doktora…
~
Malo i o prehrani
S prehranom sam krenula dosta ozbiljno. Sjećam se zimskog doba, dok smo se spremali na vikend skijanja i sl.. Sasvim je normalno da se zagriješ uz koju Viljamovku ili, ako ništa drugo, da guštaš u toploj čokoladi ili pojedeš ledeni pomfrit na stazi. Ništa od toga za mene. Nosila sam posudice sa svojom hranom. Birala što ću jesti i kada. Mjerila, dozirala. Alkohol nije dolazio u obzir. Možete li zamisliti kako je to biti u društvu, prekrasnom opuštenom društvu, a paralelno ne biti skroz opušten jer znaš da se limitiraš, ne bi li ne znam kome što dokazao.
A ja sam dokazivala samoj sebi da sam u pravu. I kako nije problem to što “postajem žena”, već da će, nakon svih uzaludnih trudova i napora, moja doktorica možda shvatiti da je, prije nego prolupam, sasvim OK da me pošalje na pretrage.
Kad bi išli skijati na koji dan, morala sam nositi odvojenu torbu samo za hranu, proteine i sve ostale stvari koje sam imala na repertoaru. Bilo mi je lakše doma zaboraviti pancericu nego koji gram adekvatne prehrane.
Tone slatkog i slanog naizmjenično
Tada još prijatelj, a sada budući tata naše bebice, nije mogao vjerovati da sam spremna sve to napraviti samoj sebi. Koliko puta smo samo vodili razgovore oko toga da pretjerujem i da ću si samo loše napraviti. On je znao i situaciju prije same discipline oko prehrane. I, koliko god da mi je bio podrška, pokušavao mi je objasniti da to ne funkcionira baš tako. Bio je tu i kada bih imala napadaje (hormona, psihe, čega god) i kad sam, prije ovog režimskog perioda s prehranom, doslovno jesti na tone slatkog i slanog naizmjenično.
Nakon povratka iz Španjolske, a prije nego što sam sam se koliko–toliko dovela u red i uspostavila rutinu treninga, jela sam 0-24. Uz 3 normalna obroka dnevno, stalno sam nešto žvakala. Na poslu, uz miš mi je uvijek nešto stajalo. Čokoladne bananice ili slani štapići, uvijek sam nešto žvakala. Ladice pune gluposti. Izvan posla potpuno isto! Nisam si mogla pomoći.
Do tog trenutka nisam mogla reći da je problem štitnjača. Iako mislim da takve napade i potrebu za hranom nema zdrava osoba. I kako je zasigurno nekakav poremećaj hormona također pridonio ovome. Sve dok nisam u potpunosti eliminirala sebe kao štetočinu za nabijanje kila, nisam mogla s pravom ‘okriviti’ štitnjaču, niti bilo koju drugu bolest.
Najdraži moji doktori
Otišla sam na razgovor kod doktorice opće prakse. Objasnila joj situaciju i zamolila uputnicu za vađenje krvi kako bi mi temeljem krvne slike dala nekakav savjet. Na to me počela uvjeravati kako se moram pomiriti s tim da sam postala žena i da su to obline, bokovi i masnoće koje žene dobiju s godinama. Naravno da to nisam prihvatila kao odgovor i dalje sam inzistirala na krvnoj slici.
Međutim, krvna slika nije ništa pokazala, pa sam je pitala možemo li vaditi i hormone štitnjače, čisto da i to eliminiramo. A napomenula sam i da se osjećam jako umorno! Sjećam se i tadašnjih čestih svađa s bivšim. Došla bih doma, nakon tuša krenula gledati TV i samo zaspala. Ne bih ga stigla ni ‘kako si’, što je počelo izazivati frustracije (na žalost, ne – razumijevanje, samo frustracije) s njegove strane. Bilo mi je žao, ubijalo me sve. Kakva je to promjena, to ne može biti normalno. I doktorica me uvjerava da je to moj tempo života, da sam si previše toga zadala, da smanjim tempo i da ne brinem, da je štitnjača OK.
Sve po pravilu, a debljam se
Posavjetovala sam se i s trenerom. Započela sam s LCHF prehranom, koje sam se zaista ozbiljno držala. Odlazila u saunu (gdje se ne bih znojila, ali ono, niti nakon 2x po 15 min i s 1L vode u sebi). Smanjila sam treninge, nisam se ubijala, dozvolila sam tijelu odmor, ali i ispravnu prehranu. Dotad sam se već popela na 63 kg. Znate li vi što je to za psihu? Treniraš, ne jedeš slatko, ne jedeš ugljikohidrate, treniraš zdravo, vodiš regularan život – i debljaš se. Ah, da, u to sam doba zaista redovito odlazila i na jahanje!
Ponovno sam kod doktora. Odlučna da ovoga puta pod bilo kojim uvjetom i na bilo koji način iz ordinacije izađem s uputnicom za vađenje hormona štitnjače. Tako i bi. Ipak, od sva tri samo je jedan nešto malo bio povišen, ali zaista neznatno. No, dovoljno da u meni probudi sumnju, pa sam zatražila i daljnje pretrage, tj. UZV štitnjače.
Briljantna ideja moje doktorice
Tijekom jednog od inicijalnih razgovora, doktorici je čak izletjela slavna ideja da bih trebala ostati u drugom stanju, jer će trudnoća zasigurno doprinijeti resetu. U to doba nisam bila u vezi, vratila sam se s faxa, živjela s roditeljima, tek se zaposlila. Sve je ona to znala. I jako sam direktno i otvoreno pričala o tome koliko me to ‘jede’ psihički. Možete li zamisliti na kojem levelu stručnosti je taj topli savjet bio? Mrtva-hladna odgovorila sam kako nema problema i da ću sad malo prošetati ispred ambulante i odokativno procijenti koji bi mi geni odgovarali za potomka. Ali, uz njen potpisani pristanak o plaćanju alimentacije. Tada se počela ispričavati, da nije baš mislila tako, ali..
~
UZV, punkcija, scintigram, operacija
Na UZV je doktor utvrdio da je moja štitnjača ‘kao da su je pojeli moljci’ i rekao da nisam normalna, zašto sam tek sada došla i da gdje mi je pamet bila? Dakle, da imam 3 čvorića koji se rukom mogu napipati, jedan ćak veći od 3 cm. Dosta neugodno iskustvo. A s obzirom da ne zna pozadinu, pokušala sam mu objasniti zbog čega točno nisam došla ranije. Ali, uzalud se ti mali čovječe opravdavaš pred svemogućim doktorom. Šalje me dalje na punkciju i scintigram.
Dijagnoza: Hipotireoza, Hashimoto sindrom
Zbog ‘moljastog’ nalaza, brzo sam došla na red za ostale pretrage. Punkcija štitnjače je metoda uzimanja uzorka stanica iz štitnjače tankom iglom. Legla sam na stol, okrenula glavu prema ekranu, doktorica mi je uvukla dugu iglu u vrat i kroz nju uzimala uzorke. Sam ubod ne boli, ali je neugodan. Paralelno, sve to gledam na ekranu i u jednom trenutku osjetim nekakvo prsnuće u trenutku uboda, nakon što mi je igla već bila u vratu.
Zamantalo mi se. Doktorica mi je rekla da je to taj najveći čvorić i da je nekakvim tkivom srastao sa samom štitnjačom; da je to sad probola, pa da me zbog toga možda malo zaboljelo. Nakon što sam sjela, uhvatila me nesvjestica. Smjestili su me u drugu sobu, gdje se pojavio onaj ‘slavni’ doktor s UZV. Dobacio mi je kako mora da nisam marendala ujutro jer sam na dijeti (pregled je bio jako rano, da stignem kasnije na posao). Toliko me to ubolo u živac da mi je i tlak momentalno dignuo. Srećom, bio je tu i drugi doktor kojeg znam još od djetinjstva i koji mu je rekao dvije-tri, čisto da ga stavi na svoje mjesto.
A ja se samo pitam ‘zašto?’ Čemu takav nastup? Nakon što sam došla k sebi, s tim drugim, dobrim, doktorom nastavila sam pretrage.
Scintiografija
Scintigrafija štitnjače je slikovna metoda koja osim anatomije prikazuje i funkciju štitnjače. Pretraga se obavlja primjenom radiofarmaka (izvor gamma-zračenja) koji se nakuplja u aktivnim stanicama štitnjače. Dakle, ubrizgao mi je injekciju radioaktivne tvari, napomenuto mi da ne smijem blizu male djece (mislim 24h, nisam više sigurna, da ne lažem) i nakon toga sam legla u svemirski aparat, dok su me oni gledali iza zaštitnog stakla.
Svi nalazi upućuju na potrebu za vađenjem štitnjače jer imam stanice koje ne želim imati. Kreću i dogovori oko operacija. Kako kod nas u Puli tada nije bilo doktora na kojeg bih se mirno oslonila, u dogovoru i konzultacijama s ostalim doktorima, odlučili smo da ću za Zagreb (Sestre Milosrdnice). Do same operacije, držali su me na Euthyroxu od 25μg (mikrograma).
Info s operacije
Operaciju smo, bez obzira na ljeto, zakazali za mjesec dana od prvog razgovora s prof. dr. Bedeković. Inače ne patim od titula i pisanja svih prefiksa prije imena/ prezimena, ali prema meni je bio čovjek i zaslužuje sve titule koje je stekao 1/1. I samo to mi je i trebalo, da bude čovjek. Da mi netko u glavu kaže što je i kako je, što ćemo raditi, etc. Dogovor je bio da će, nakon što me otvori vidjeti situaciju i odstraniti sve što treba.
Tijekom samog procesa operacije slat će stanice na patologiju kako bi se i na taj način osigurali da je odluka ispravna i eventualno odstranjivali i dodatno što treba. Na kraju, odstranjen mi je desni režanj, očišćena i limfa od napada čvorića. Ali, patološki je bilo u redu ostaviti lijevi režanj, pa je pušten da i dalje radi svoje.
Sve je normalno
Bude me u šok sobi, čujem kroz maglu da mi govore što je odstranjeno, da se ne smijem dizati, da imam dren iz vrata. Nakon toga se budim jer moram na WC. Na to mi sestra nosi posudu, stavlja je ispod mene i kaže ‘hajde’. Hahahaha.. Ajoj! To su “one” situacije. Nemojte pokušavati sami kod kuće. Možda jedan od čudnijih trenutaka u životu. Ležiš i piški ti se, a ne možeš se popiškiti jer, osim što si još pod anestezijom i jednostavno ne ide, ležiš i nije ti prirodno. Sestra mi je rekla da si uzmem vremena, da je to normalno.
Drugo jutro, bude nas i pitaju hoćemo li dozu lijekova protiv bolova (ne sjećam se što točno), ali sasvim normalno i po PS-u. Žene iz sobe dižu ruke da žele lijek. Mislim si, boli me, ali nije da ne mogu izdržati, pa sam pitala moram li ili postoji opcija da ne uzmem? Na što mi sestra kaže da ne moram, ali ako osjetim da mi je prebolno, da će mi u kartonu biti naznačeno da nisam uzela terapiju i da se javim po potrebi.
Prva marenda i dren
Prije nego su nas uputili na prvu marendicu sljedećeg dana nakon operacije, rečeno nam je da će u jednom trenutku liječnik doći pogledati razinu krvi u drenu. E, da ne lažem opet, trebala je razina krvi i sukrvice biti ispod xy ne bi li doktor odlučio skinuti dren.
Za marendu smo dobili Čokolino u veoma tekućem izdanju. Jako volim Čokolino! Oko mene svi su završili s marendom za 10-ak minuta, a ja sam se bome namučila to spustiti to u sebe. Ne znam kako bih opisala tu hrapavu bol. Ali trebalo mi je vremena da to pojedem. Ostale žene fino su to ulile u sebe, nije ih boljelo toliko jer su bile pod lijekovima protiv bolova. Ali, na kraju, nakon što je doktor pregledao drenove, ja sam jedina bila spremna za skinuti ga! Kakav uspjeh!
~
Prve i posljednje posjete
Isti su nam dan dozvolili i posjete. Sjećam se kako sam bila gladna nakon samo tog Čokolina koji smo dobili. I, kako sam jednoj dragoj ženskici napravila uslugu u šok sobi, iznenadila me jogurtom. Ako ikada pročita ovo, samo da zna da mi je ostala u najboljem sjećanju. Znam da je rekla da radi u ljekarni!
Moj je tata uvijek govorio da ne hodam po kući u pidžami, da izgledam kao da sam pacijent. Iako sam tada još imala dren, to mi je bila misao dana. Prije posjeta ću se presvući, makar mi to bilo zadnje. Nakon marende, krenula sam u akciju. Iako sam imala 25 godina, za njih sam bila, i bit ću, njihova mala curica. Nisam nikako željela da vide koliko mi je teško. Bar da to malo zakamufliram.
Ipak, kad su ušli u sobu, oči su im zasuzile bez obzira što sam bila sportski obučena, kao da ću upravo sad maraton ići trčati. Podočnjaci, moja bočica drena i ja sva posušena od infuzije i umora. Vidi se to odmah. Tada sam još imala kosu, pa možda nisam niti bila toliko loš prizor, ali njima dovoljno.
Roza buket podrške
Dok smo tako sjedili i koristili naše vrijeme posjeta, došla je dostavna služba i tražila mene. Sestre mi nose ogoman roza buket cvijeća i balon. Kažu mi dečki iz dostave da inače ne nose balone, ali da je pošiljatelj inzistirao, pa je žena iz cvjećarnice tražila balon u rozoj boji, kako bi pasao boji aranžmana. Otvaram ceduljicu, a ono, ekipa s posla šalje podršku. E, tu sam se i ja rasplakala, od sreće, od svega nakupljenog, jer mi je trebalo.
Puštena sam iz bolnice već sljedeći dan! Ne mogu opisati koje ushićenje je to bilo! Prognozirali su mi barem 5-7 dana zadržavanja na odjelu. Po povratku doma, sjećam se, ljeto +100 vani, klima radi u autu, ne pomaže. Buket pored mene, i taj balon, već počinje smrdjeti kao da sam na groblju. Stanka u Ravnoj Gori – i moja jedina želja. Daj mi da poližem sladoled, molim te!
Firma je bila spremna na moje izbivanje. Prognoziralo se da će to trajati mjesecima, ali nakon samo 2 tjedna, nakon kontrole i dozvole doktora, bila sam spremnija no ikada za nove poslovne izazove. I nastavila trenirati, ali puno lakšim tempom u početku.
I za kraj ovog poglavlja života..
Do tog trenutka kada sam se osjećala da sam nekako nadvladala i tu situaciju i termina operacije na ljeto, trebalo je više od godinu dana. Utjerivanje pravde po doktorima, pokušaji da se dovedem u red s kilažom, psiha… Sve su to bili teški udarci, a malo podrške i razumijevanja od okoline. Čast izuzecima, ali kako to inače biva, žena se udebljala, pa sad traži opravdanja, a samo je fino papala. Da je mrdnula dupe, sigurno se ne bi tako ukefila. Samo u tih mj. dana do operacije, sa 63 kg pala sam na 56kg. Bez da sam posebno pazila na prehranu. A dalje, trenirajući i uzimajući minimalnu dozu Euthyroxa.
Nakon operacije, postepeno smo povećavali dozu i dok nisam ostala trudna funkcionirala sam s dozom od 75μg svaki dan. Ipak, što god da sam prošla, nije mi žao, jer sam samoj sebi pokazala da sama sebe dobro znam i da nema tog doktora koji će me uvjeriti da se ne poznajem.
Slušajte – sebe
Kako sam već spominjala, zbog štitnjače je kulminiralo i stanje s kosom. Nakon operacije i svih stresova, izgubila sam na kraju 80% kose na glavi. I dalje mislite da je to bolest koju možete kontrolirati jednostavno? Ako ništa drugo, ovo je primjer na kojem sam se osobno naučila biti oprezna kada se radi o poznavanju vlastitog bića. Uspostavio se to točnim, čak i s bebicom koja je evo, na svu sreću, živa i zdrava već 5 mj. u mom trbuščiću.
Zašto sam morala proći sve ovo tako rano u životu mogu se pitati svaki dan iznova. Ali, ako se odmaknem i pogledam današnju situaciju i ako je to način da spasim život svojoj bebici – prošla bih to još 101x da treba!
Pa, evo i jedan savjet. Ako ste mirni sami sa sobom i zaista ste porazgovarali sami sa sobom i znate da ne tražite samo izlike u krivim razlozima – slušajte sebe!
~
